27.01.2016.

Januar, januar...

Moje obećanje redovnog pisanja je isparilo samo tako. Blago majci što rodi dijete od riječi. Dragi moji, mogu da vam kažem da sam bila pozitivno iznenađena zbog ovih zadnjih nekoliko postova i njihovom čitanošću. Dugo me nije bilo i vjerujem da su mnogi (čitaj: svi) zaboravili na Pixie i njene dogodovštine i sasvim je razumljivo da ovaj blog više niko ne posjeti. Ali ipak to se nije desilo u mom slučaju iako sam se tome nadala. Svaki put kada izbacim novi post iznenadim se koliko posjeta dobije za par sati. Iznenađena sam i sretna. Znam da su mnogi voljeli čitati ovaj blog, tome svjedoče razne poruke (u privatne poruke) koje su mi stizale jako davno pa sve dok nisam apsolutno nestala i prestala sa pisanjem. Sve one riječi suosjećanja. Svega se sjećam. Imam osjećaj da koliko god vremena prošlo i koliko god puta ja otišla sa ovog bloga, zaboravila ga i zapustila, da ću se kad tad opet vratiti i napisati nešto. Čak i kada budem zaposlena, udata ili majka. Smiješno baš, ali baš mi sad to prolazi kroz glavu. I znate da nije nemoguće. I mislim da i tada niko neće znati da imam blog i da iza ovog bloga baš stojim ja. Ne želim ni da sazna iko. Jer ovo je moje malo utočište, kako ga ja volim nazvati, i njegujem ga i čuvam već godinama. Vezana sam emotivno za ovaj blog. Glupo i retardirano, okej priznajem. Ali tako je. Najgore je kad podjetinjite u godinama gdje se od vas očekuje sto postotna zrelost i odlučnost. A ja u tim godinama i dalje luda, izgubljena i pomalo djetinjasta. Ajde, sporije se stari. U svakom zlu nešto dobro. Ispiti i fakultet me blago rečeno ubiše. Mrzim te januare! Ovo mi je probni mjesec, čisto da znate, moja 2016. počinje od februara. Tako odlučih neki dan kad pročitah na instagramu tu rečenicu.